Svojevremeno koncertno obećanje da će se s publikom susretati u nešto manjim, intimnijim prostorima, ispunjava nastupima u kazalištu Kerempuh, koji su redovito rasprodani često i u samo sat vremena nakon što se karte pojave na blagajni.

Kantautor kojem mnogi kao glavnu zamjerku izvlače 'patetiku na koncertima', u kazalištu pokazuje lice dobrog duha, imenjaka kazališta, Petrice Kerempuha, legendarnog zagorskog vjetropira i zajebanta, i svoje fanove bez muke drži glasno nasmijanima redovno i više od četiri sata.

Na pozornici mu, uz mikrofon, društvo pravi tek dugogodišnji prijatelj, pijanist Aleksandar Dujin, koji mu s vremena na vrijeme pomogne da u baladnim intermezzima zajedno s publikom otpjeva i koju od svojih pjesama. Zgode i dogodovštine iz mladosti, vezane uglavnom uz vlastitu obitelj, o kojima Balašević priča na nastupima, svojevrstan su uvod u knjigu Kalendar mog djetinjstva, na kojoj trenutno radi.

Balašević je, uz pomoć svoje obitelji okupljene u producentsku kuću Salayka, proteklih više od godinu dana proveo i snimajući film pod nazivom Kao rani mraz. Njegov nastup u Kerempuhu u utorak, 24. studenog, iskoristili smo za kraći razgovor.

U posljednjih nekoliko mjeseci održali ste više od 25 koncerata u Zagrebu...

- Ovo su ustvari nastupi. Ja ih niti ne bi nazvao koncertima. Ja tu puno pričam, pa mi je čak malo i žao Duje koji sjedi za klavirom onoliko bez posla. To je zaista jedna druga vrsta susreta s publikom i vidim po reakcijama da je publika shvatila sve to. Dugo sam godina na sceni, Beatlesi su se raspali jer su svima počeli biti dosadni. Pazi, Beatlesi. Ja se ne mogu, nažalost, raspasti. Njih je bilo četvero, al' ja ne mogu to sam napraviti nikako. No, gledao sam da s vremena na vrijeme napravim neki otklon. Da napišem knjigu, da se malo sklonim ili da se pojavim u nekoj drugoj formi. Da napravim neki akustični album, kao Naposletku ili kao Rani Mraz. Sad sam radio nešto malo i na filmu. Gledam da sve to bude opravdano, znaš, svi ti susreti. Ne sad da glumim nešto, kao, ovo mi je zadnji oproštajni koncert. Pa da se onda vraćam, slavim 30 godina, pa 35, pa... I mislim da je mali broj neupućenih i onih koji to pogrešno shvate. Koji očekuju koncert, dođu i da će sad tu biti muzike. Nije se desilo na ovim, već višemjesečnim, nastupima da netko vikne 'Pjevaj!' i da očekuje nešto drugo. Ja se sa svojom publikom dobro znam i dugo sam pripremao nešto čime ih neću razočarati.

Znači li to da ćete se ipak vratiti koncertima jednog dana?

- Ja mislim sigurno. Radili smo glazbu za film i tu je bila jedna kombinacija s tamburašima i nekim drugim instrumentima koje sam malo koristio dosad. Volio bih napraviti jedan korak u tom pravcu. Imam dobrih instrumentalista koji rade sa mnom. I Duju, Bugu (Gabor Bunford, op.), mog dugogodišnjeg saksofonista koji je isto virtuoz violinist. Tu je i Šen (Ignac Šen, op.), koji je također koncert-majstor. Volio bih da oni dođu malo do izražaja. Ja to i govorim pomalo publici. Na nekima od ovih nastupa sam već rekao: 'Ja ću doći u Zagreb i s cijelim bendom i s bubnjarom, nemojte se onda praviti da me ne poznajete.' Mislim da je to čak i simpatičnije publici. Puno je tih koncerata koji se rade po velikim prostorima. Ja vidim da su mjesta za plakate prebukirana i da svakog mjeseca ima po tri velika koncerta u najvećim prostorima u Zagrebu, tako da mislim da publici neće malo smetati neke blizine i neposrednosti. Ako oni uživaju u tome barem jedan dio onoga koliko ja u tome uživam, onda smo napravili dobar posao.

Kako napreduje film?

- To je završeno. Ja imam čvrst dogovor s producentom. To je, ustvari, bračni ugovor. Olja je tu obavila jedan kraljevski dio posla. Mislim da je prava senzacija i uspjeh bilo snimiti taj film. Sad, umjetnički, oko njega... Uvijek ćemo misliti da je to moglo bolje. Da smo imali ovog glumca, umjesto onoga, da smo imali... Međutim, kad smo ga snimili, znao sam da je to jedan novi korak. Da ćemo, ako ovaj film uspije, možda sljedeći put snimati Priču o Boži zvanom Pub ili nekom drugom junaku pjesme. Svaka ta pjesma je neki mali scenarij za sebe. Ja sam obećao da neću davati nikakve izjave o tome kad bi premijera mogla biti, kad bi se film mogao pojaviti. To su neke stvari koje dolaze iz njene kuhinje. Ono što mogu reći je da je film završen, gotov. Ne kucamo na vrata i ne tražimo više neka dodatna sredstva. Sve je to naša producentska kuća, u kojoj smo nas petero članova obitelji, organizirala. Ja jedva čekam da se film prikaže. Ali, isto tako kao što sam radio neke pjesme dosad, znam da će se to dugo slušati. Bilo bi mi krivo da ga propustimo sad s nekom greškicom, pa da ga onda sljedećih sto godina gledamo i uvijek govorimo: 'Trebali smo ono tamo popraviti.' Ne žurimo nigdje, a najnestrpljiviji sam svakako ja. Mnogo nas ljudi zove i pita kad će konačno biti ta premijera. Nemamo nikakvih problema, za one koji to žele čuti. Nema ničega što će film zaustaviti, nije nikakav drugi razlog u pitanju, osim želje da se to doradi do kraja.

Radite i na autobiografiji...

Ustvari, priča je izmišljena. To nije moja klasična biografija. Ali, sve su to, naravno, iskustva koja potječu iz privatnog života. Ja sam tu izmijenio imena glavnih aktera, baka i djedova... Mada, nitko od njih, nažalost, više nije živ i ne može me više tužiti. Primijetio sam na koncertima da ljudi više vole tu jednu vrstu priča koja nije opterećena aktualnostima, politikom, problemima koje imamo. U svim onim velikim i pompoznim rečenicama i stavovima koji su bili prisutni kad smo jurili Slobu Miloševića i kad su koncerti ustvari bili mitinzi, odjednom najbolje prođe priča o nekoj tetka Jovanki koja je pravila tortu od ananasa. Onda shvatiš da je ljudima dosta svega ovoga, kao i meni, na kraju krajeva. I ja zato imam ovdje četiri sata razgaljenih ljudi koji izađu raspoloženi u noć. Bez obzira što su to obično ponedjeljak i utorak, najružniji dani u tjednu. Ali, to mi je i bila želja. Knjiga ima drugi fazon. Primijetio sam da neki detalji za koje sam pretpostavljao da će biti veliki, kad su napisani bolje zvuče. A neki drugi mali, koje ovdje na licu mjesta improviziram, oni prođu mnogo bolje. Oni se ne mogu napisati. Tako da će knjiga, za sve one koji su vidjeli ovo u Kerempuhu, biti još nešto novo. To će biti otprilike te iste priče, ali s jednom drugom vrstom sentimenta, u jednoj drugoj formi. I prilično sam ponosan onime što sam dosad uradio. Tako da i to jedva čekam da se pojavi. To, također, mislim da će negdje na proljeće biti gotovo.

Osamdesete ste obilježili velikim brojem albuma. Nakon toga slijedi rjeđe izdavanje, a Rani Mraz, vaš posljednji album, izašao je 2004. godine.

- Ja sam namjerno napravio malu pauzu. Sve je to došlo do jedne razine kad je bilo super, odlično... Ja sam imao desetak koncerata za redom u Sava centru u Beogradu. To je bila neka vrsta rekorda. Ukupno možda 120, 130, nisam ih brojao, možda 140. Uradiš deset koncerata u nizu, što je uspjeh vrijedan svjetske pažnje. No, nitko to više nije primjećivao kao neko naročito čudo. Bilo je ono, kao... Bio sam ti na koncertu. Kakav je bio? Super. Kakav? Super. Uvijek je super. Bio sam kao Sergej Bubka. Onaj lik koji je skakao s motkom. On skoči 5,20 i kad ne obori taj dan svjetski rekord svi se razočaraju. Koliko je skočio? 5,19. A ovi drugi? 4,20. Nije važno što je on još uvijek iznad svih. Onda sam pomislio da je možda ipak bolje da se ja malo sklonim. Da ja to učinim prije nego što publika pomisli da bih se trebao malo skloniti. Ja u šali govorim da sam kao minisuknja. Svakih pet godina se vraćam u modu. Desilo mi se da napravim najbolje stvari. Ono, najbolje moguće i bio sam siguran da će to izazvati strašan uspjeh. No, nije u tom momentu upalilo i onda sam morao pričekati dvije, tri godine. Nekad naiđe, jednostavno, trenutak za nešto. Mislim da je dobar trenutak za film. Mislim da je odličan trenutak i za ovo što se dešava. A za velike koncerte i za tu vrstu promocije, mislim da to mogu prepustiti nekima drugima. Ljudima koji su željni malo zadovojiti svoj ego. Ja sam svoj ego zadovoljio '79. godine u proljeće.

Pripremate li kakav album?

- Mislim da će ovaj album, muzika iz filma, biti jako interesantan. To je uglavnom sve instrumentalno, što ne ide nikako uz mene. Ali, ja sam spreman na neke od tih pjesama napisati tekst. Pa da napravimo verziju koja neće biti baš čista muzika iz filma, nego da napravimo neku soundtrack varijantu. I imam nekoliko vrlo lijepih, interesantnih pjesama koje idu uz ovu priču, Kalendar mog djetinjstva. Ali još uvijek pokušavam smisliti formu u kojoj da ih snimim jer samo uz klavir, kako sam prvo namjeravao... Mislim da ove pjesme zaslužuju nešto više. Imaju jednu odličnu harmonsku situaciju. Puno tih mađarskih, tužnih, harmonija, panonskih gdje sve vuče na violinu, čelo ili cimbal. Mislim da će biti toga. Znam za koga radim. Imam tu prednost, u odnosu na većinu svojih kolega, da imam takozvanu publiku. Nerado koristim tu riječ za ove ljude koji će biti večeras ovdje. I znam kad radim za njih to je za mene kao da pišeš pismo na neku poznatu adresu. Meni je bitno da njih ne razočaram. A oni koji dosad nisu ukapirali Balaševića ili taj fazon, teško da ću ih sad preobratiti, nakon trideset i nešto godina. Tako da ostajem u svemu ovome i uz puno mjere. Da ne bude previše. Primijetili ste da sam se u Zagrebu trudio da ne bude plakata, napadnih reklama tipa 'još tog i tog dana', 'rasprodano', nego da to bude na naš način. Da se nalazimo tajno, kao kršćani u katakombama, kao što smo to otprilike uvijek i radili.

Mnogo vas uspomena veže uz Zagreb. Jeste li sad kad ste češće ovdje prošetali nekim poznatim ulicama?

- Nisam. Ja sam jako praznovjeran. Ja imam neke svoje rituale. Uvijek nakon koncerta sjednem u auto i odmah brišem. Nisam čak niti jednom prespavao u Zagrebu.

Kako to?

- Ne želim kvariti tu čaroliju. Ove stvari koje se meni dešavaju u Kerempuhu su predivne. I ne bih se volio pojaviti na nekom mjestu gdje bi eventualno... Znaš onu priču da uvijek možeš naletjeti na jednu budalu. U gradu u kojem ja živim mogu naletjeti na više budala tijekom dana. Tako da uopće nema potrebe da tražim tu jednu. Bonus budala sam ispunio za čitav život, i ne želim kvariti ovu priču i dovoditi ljude koji me vole ovdje u neku neugodnu situaciju da mi je netko negdje nešto rekao. A, na to mogu naići ne samo u Zagrebu, nego u bilo kojem gradu. Vremena su takva da su ljudi iskočili iz tih šina normalnog i svugdje je to moguće. Mogu doživjeti neugodnost na mjestima na kojima se najmanje nadam. A sigurno to ne bih doživio u Zagrebu. No, ipak sam obazriv i ne želim kvariti te uspomene.

Svojevremeno ste rekli da je početkom devedesetih nestalo te neke kemije između vas i publike. Je li se kemija vratila?

- Došla je jedna nova generacija, nevjerojatno, koja je mlađa od mojih pjesama i koja to savršeno prati. To znači da takvi postoje uvijek, oni se i dalje rađaju. I, nažalost, samo sam jednom čuo svoju pjesmu na radiju ovdje. Putujem puno kroz Hrvatsku. Sa svakim koncertom provedem osam sati samo u autu gdje stalno mijenjam stanice i sve ove godine sam samo jednom čuo Balaševića na radiju. I to mi je žao. To su posljedice svega što se dešavalo i meni je to jasno. Isto mi je drago, možda još i draže što te pjesme ipak nalaze načina doći do ljudi. Unatoč tome što je sve malo zaobilazno. Malo su dobre godine života prošle u lošim stvarima. Ali, na kraju je sve došlo na svoje...

Net.hr

Razgovarao: Igor Milanović

Foto: Marija Pavliček

Upiši komentar	Posalji prijatelju
Ime: *   email:    Poruka *   Zastita od SPAM upisa: Prepisite tekst iz slike gore: email adresa je zaštićena od spam botova.   Vase ime: *   email prijatelja:    Poruka *   http://glas.ba/?p=1&kadid=74&otv=13&dio= Zastita od SPAM upisa: Prepisite tekst iz slike gore: email adresa je zaštićena od spam botova.
Komentari