Nevolje s Lenjinom, 1972.

MCMLXII

... Kurt Waldheim novi generalni sekretar UN... Jugoslavenska stjuardesa Vesna Vulović preživjela pad aviona sa 10.000 metara... Proizveden prvi ručni kalkulator (cijena 395 dolara)... Film Kum nagrađen Oscarom... Arapi ubili 11 izraelskih sportista na Olimpijadi u Minhenu... Boksač Mate Parlov osvojio olimpijsku zlatnu medalju... Bangladeš postao nezavisna država... Afera Watergate potresa Ameriku... Engleska kraljica Ekizabeta II posjetila Jugoslaviju... Pojavila se prva komercijalna video igra "Atari"... Osnovana grupa Abba... Debut album J. J. Calea "Naturally"...

Godina je tek počela, a Indexi, dakle, imaju novi veliki hit.

Premijerno izvedena u jednoj muzičkoj emisiji TV Beograd, a potom objavljena 9. marta na Jugotonovom singlu, to je pjesma "Sve ove godine", vrlo brzo jedna od najčešće emitiranih numera radio stanica u cijeloj zemlji.

Enco Lesić je na najbolji mogući način debitirao kao autor u Indexima.

Ovo će biti i najviše obrađivana tema Indexa – snimili su je Bijelo dugme, sarajevski 7 Up i ljubljanska grupa MI2.

Na drugoj strani spomenutog singla bila je Redžićeva "Krivac si ti".

Indexi nisu imali puno angažiranih tema. Uglavnom su to bile ljubavne priče, no u ovoj se čini kao da odašalju ozbiljniju poruku:

Kažeš da su dani tvoji svi / uvijek tako prazni, dosadni

Al' ne činiš ništa / uvijek istu priču pričaš i ne želiš shvatit da sam za sve si kriv

Život neće čekat' znaj dok ti dođeš pameti

Dani brzo prolaze, vrijeme mladost odnosi

Treba sve učiniti, ništa ne propustiti,  život treba živjeti, on te neće čekati.

Zabluda bi bila, međutim, pomisliti da je prodika upućena cijeloj generaciji. Malo je poznato da je ovaj tekst Fadil posvetio svom bratu Zoranu Redžiću, tada basistu grupe Kodeksi.

Fadilova priča zvuči veselo, ali tada, početkom 70-ih. ona nije bila baš takva.

- Tekst sam ja napisao još početkom '71. Zoran je bio malo otkačen u to vrijeme, nekako nije znao šta hoće. Bio je otišao u Italiju sa Bregom, Bebekom i Mićom, nije se javljao kući, pa sam ja, sa Breginom majkom, otišao po njih, da ih vratim u Sarajevo. Još kad se Bebek ranije vratio sa nekim svojim pričama... uf... ne znam, nisam mu htio ništa otvoreno govoriti, ali sam onda napisao taj tekst.

- A on ništa nije znao sve dok nije čuo pjesmu?

- Naravno, nije pojma imao.

- Kako je reagirao? Zapravo, da li je i znao da govoriš njemu?

- Znao je, da, znao je čim je prvi put čuo pjesmu. I onda mi je samo rekao 'Šta, ti to meni govor držiš'?

- Pa, je li bilo kakvog rezultata?

- Ma, ne znam da li je bilo direktnog, odmah tada, ali ubrzo je njih krenulo, a kasnije, kad je došlo Bijelo dugme, već je bilo sve u redu, ha, ha, ha...

Ubrzo nakon prve ovogodišnje singlice slijedi Zagreb fest.

A prije festivala - grupu napušta Enco Lesić. Baš je potrajalo!

Enco je dobio jednu financijski vrlo primamljivu ponudu za nastupe po Njemačkoj, a pošto se već ćevapa i bureka dovoljno nauživao, Dalmatinac se spakirao i otišao. Tamo gdje su vladale kobasice i pivo.

Za klavijature se drugi put vraća Vlado Pravdić. Uf, i meni se već zavrtilo u glavi od ovih silnih rokada, a još im nije kraj!. On će sad biti stalni član postave Indexa više od godine, do prelaska u grupu Jutro 1973., koja će se preimenovati u Bijelo dugme, pa će onda...

Ma, bolje da stanem, gubim se i ja u tom vrtlogu.

Zagrebački festival više nema posebni rock program. Sve je opet vraćeno na jednu scenu i Indexi se pojavljuju s pjesmom "Sanjam", još jednim zajedničkim radom autorskog dvojca, bračnog para Hegedušić – Perfiljeva.

Maja Perfiljeva je tekst odmah po nastanku zamislila kao pjesmu za Indexe, ali je, po njenoj tvrdnji, umjetnički direktor festivala tražio da kompoziciju pjeva Krunoslav Slabinac. No, ovaj sebe nije prepoznao u njoj, pa je ona ipak završila kao pjesma Indexa.

Svoja sjećanja o tome Maja Perfiljeva nastavlja:

- Pjesma je dobila veliki aplauz publike na predtakmičarskoj večeri. Ali, kad su prebrojali glasove, ispalo je da ona nije dobila niti jedan glas, pa nije ušla u finalno veče, kad je bio televizijski prijenos. A ja sam glasala, naravno, pa moja sestra, bilo je tu i prijatelja Indexa, no činjenica ostaje da je njihova kutija za glasove ostala prazna. Ipak, važnija od toga jeste ocjena vremena – mnoge pjesme s tog festivala su zaboravljene, a 'Sanjam' traje i do današnjih dana.

      Sanjam da te opet slušam kako dišeš, kako dišeš dok savija se trava

      Sanjam da me dira tvoja kosa plava, tvoja kosa na mom licu draga

      Sanjam da se opet volimo u klasju, u tom klasju što leži tu pod nama

      I da luta tvoja ruka vrela, tvoja ruka preko moga tijela.

      Samo jedan život imam i u dno ga bacam,

jer zavoljeh jednu ženu, ženu koju sanjam...

Puno je zanimljivije, međutim, sjećanje Hrvoja Hegedušića. Razgovarali smo u Zagrebu početkom 2006. godine i tad je ispričao zanimljivu epizodu:

- Davorin je nešto ranije bio kod mene doma da čuje koje nove pjesme imam. Odsvirao sam mu i otpjevao 'Sanjam' i 'Tvoja mati je legla da spava'. Ona prva mi se baš sviđa, možeš li to još jednom odsvirati?, - upitao je Davorin.

Odmah sam počeo i upravo kad je trebalo da krene vokalna dionica, zapjeva Davorin. Cijeli tekst! Cijeli tekst i cijelu melodiju on je bez greške ponovio samo nakon jednog slušanja! Ja sam bio šokiran. A Davorin se smješka i dodaje: Baš je dobra! Kasnije su, iz tko zna kojih razloga, htjeli otkazati dolazak na festival, zvao me Fadil da me o tome obavijesti. Ja sam krenuo sa svim mogućim ubjeđivanjima, da bih na kraju rekao kako sam morao uplatiti kotizaciju, da će to sad propasti – i oni su došli.

- Kotizaciju? – začudio sam se.

- Na nekim se festivalima plaćalo za sudjelovanje. Ali, ovdje nije bilo nikakve kotizacije, to sam ja izmislio da ih privolim da dođu.

- I oni su povjerovali?

- Začudo, da, ali sad sam sretan što jesu. Sretan sam da su tu pjesmu imali u svom repertoaru, a na nju sam posebno ponosan, zbog folklornog citata u sredini. To je bilo tada prilično hrabro, ali je kasnije bio inspiracija brojnim drugim autorima.

- Neobično je, zapravo, da više niste imali novih zajedinčkih pjesama.

- Meni je posebo žao što nisam više surađivao s Indexima, ali oni su bili tako daleko i tako ih je, zaboga, bilo teško okupiti radi neke nove pjesme. No, ostale su im, eto, tri moje i nadam se sve tri vrijedne u njihovom opusu.

Kako je i objasnio Hegedušić, "Sanjam" je imala neobičan recept za uspjeh – vrlo ozbiljan prvi dio, na tragu onog što kod Indexa nazivamo ozbiljnim rock izrazom, no refren je bio sasvim suprotan, folk-komercijalan. Svejedno, pjesmu će svi danas nazvati lijepom, a Davorin će je uvijek pjevati s posebnim emocijama, pokazujući jednostavno da mu je potpuno 'legla'.

Samo onako usput: drugu pjesmu, koju je tada slušao Davorin, "Tvoja mati je legla da spava" uzeo je Hašim Kučuk – Hoki, zvijezda narodne muzike, i postala je jedan od njegovih najvećih hitova.

Ubrzo potom autori nove melodije, Bodo i Fadil, nazvali su Maju u Zagreb i tražili da za njih napiše novi tekst. Svirali su joj melodiju preko telefona, a ona ju je snimila na kasetofon.

Zanimljivo, ta nova melodija je nastala "u hipu", za vrijeme pauze na festivalu Vaš šlager sezone.

Indexi su na ovom festivalu imali šesti nastup za redom (zapravo, to je jedini festival kojeg nisu nikada propustili svojom voljom) i izveli Rihtmanovu "Svaki dugi dan". Dok su u pauzi čekali na rezultate, Bodo je Fadilu odsvirao na gitari dio jedne nove pjesme. Fadil je pomislio da bi se, pak, jedna njegova ideja sasvim dobro uklopila, pa je i on nju odsvirao Bodi. Od dvije pojedinačne teme sklopili su sasvim novu pjesmu.

Opet Maja Perfiljeva:

- Kad su me nazvali i odsvirali mi preko telefona novu melodiju, te večeri mi je nekako došlo u moju maštu da se u pjesmi radi o dva prisna druga, dva prijatelja i kao da je rat, a jedan od njih je ranjen i on kazuje svojem drugu... 'Idi sad druže moj, Ljubav i pozdrav mi odnesi mojoj ti, Putu mom tu je kraj, Umoran ovdje ja ću stati, želim mir, Kad ne bude mene, Kad me skriju paprati, travke i šaš, Kad ne bude mene, Ljubit ću je pesmama svojim i tad'... Za jednu noć sam napisala cijelu pjesmu.

Tako je nastala "Balada", jedna od najnježnijih pjesama Indexa, u kojoj je Bodo Kovačević, u duhu teme, električnu gitaru zamijenio akustičnom, a pošto se na snimanju u Jugotonovom studiju zatekao Branimir Lambert Živković (ex-Grupa 220, a tada član nove super grupe Time), u sredini i na kraju pjesme ubačeni su i njegovi kratki fragmenti na flauti.

Nova singlica je kompletirana, te objavljena 21. juna.

Prije toga, u proljeće, u ljubljanskom Tivoliju organiziran je prvi Boom festival. Ova će isključivo rokerska i netakmičarska smotra imati još dvije izvedbe u Ljubljani, zatim po jednu u Zagrebu i Beogradu, te za kraj dva u Novom Sadu (1977. i 1978.) i okupljat će najznačajnije jugoslovenske rock bendove. Ideja za Boom festival rodila se nakon onog prošlogodišnjeg spektakularnog rock programa Zagreb festa i organizaciju je preuzeo opet Mihaljek, a kasnije su se uključili u Beogradu Peca Popović i u Novom Sadu Bogica Mijatović.

Indexi su nastupili samo na ovom prvom Boom festivalu. Na duplom live albumu, uz nastupe Nirvane, Drage Mlinareca, grupe Jutro, Tomaža Domicelja, Ivice Percla, grupe Time i drugih, zabilježena je i izvedba Indexa "Hej ti", pjesma Ljupčeta Konstatinova na tekst Maje Perfiljeve. Pjesma negdje između avangardnosti "Plime" i ritma "Svijet u kome živim" također nije imala mjesta ni na jednoj od budućih komercijalnih kompilacijskih prezentacija Indexa, pa je, nažalost, ostala manje poznata široj publici.

Premijerno je spomenuta pjesma izvedena na Skopskom festivalu zabavne muzike, kojeg će Miroslav Šaranović dugo pamtiti.

Indexi su letjeli avionom iz Sarajeva i ovaj je prije Skoplja sletio još u Titograd (danas Podgorica). Negdje na tom putu nestale su torbe s dijelovima bubnjarske opreme, a odštetu od JAT-a Šaran je dobio – nakon deset godina.

Indexi su ponovo u studiju 13. jula. Snimaju "Uvijek sam" Tomaža Domicelja (nisu u Ljubljani bili uzalud), a na košuljici snimka je zapisano da je ovaj tekst napisao Davorin Popović.

Odmah potom odlaze na drugu turneju po Sovjetskom Savezu.

Onu prvu sovjetsku turneju organizirao je Jugo-koncert iz Beograda. Pošto je postojao dogovor da ih naizmjenično rade i organizatori iz Sarajeva i Zagreba (svi su htjeli sudjelovati u raspodjeli itekako slatkog kolača), ovaj put je red došao na Koncertnu poslovnicu iz Sarajeva.

Sada, uz Indexe, estradni karavan čine uglavnom sarajevski izvođači: Zdravko Čolić, koji je četiri mjeseca ranije prestao pjevati u Korni grupi i tek počeo solističku karijeru, Bisera Veletanlić, Sabina Varešanović i Sabahudin Kurt.

Iz dnevnika ovog potonjeg ćemo saznati da su u dva mjeseca, u periodu od 23. jula do 24. septembra, odsvirali čak 56 koncerata u samo 13 gradova, od kojih je Lenjingrad bio najveći - i imao 9 koncerata.

Za razliku od prve turneje, ovoga puta nije bilo prevelikih ispada. Tek poneki hir zvijezda, kakav je Davorovo kupanje u kadi punoj šampanjca, jer su tamo imali dovoljno da budu rastrošni kakvi kod kuće nikada ne bi mogli. Ma, kao da takvi nisu bili svi naši ljudi, koji su sa prosječnim novcem u tadašnjem Sovjetskom Savezu mogli biti hiroviti, pa uvijek i jesu bili.

Kritika koju su Indexi prvi put dobili, a još više mogućnost da ostanu bez značajnog honorara u slučaju većeg ekscesa, imala je rezultat, pa su se uglavnom ponašali pristojno. I u dvoranama i za šankovima.

Samo je jedan koncert prekinut.

Indexi su ga svirali za ruske vojnike u Puškinovu. Golobradi momci toliko su bili fascinirani zvucima električnih gitara da nisu dugo izdržali u vojnički poredanim sjedalicama. Ponijela ih muzika, pa su ih razmaknuli i počeli plesati, a ruski oficiri... e, pa ne mogu se tako ponašati uzoriti ruski vojnici u uniformama slavne Crvene armije – odmah su prekinuli koncert!

Najsimpatičnija epizoda zbila se na aerodromu Kislovodsk u centralnom Kavkazu. Indexima je rečeno da će cijeli dan morati čekati na svoj let, pa su se oni odali jedinim mogućim načinima da prekrate vrijeme, kartanju i ispijanju svih raspoloživih količina pića na šanku odjela za strance. Negdje predvečer, kad su svi bili u dobrom raspoloženju, Baho Kurt je prišao povećoj gipsanoj bisti Lenjina i uzviknuo, čvrsto je grleći:

- Volođa moj, na tebe su svi zaboravili. Ja te ljublju, ja te ljubljuuuu...

Majko mila, kakvog li užasa, bista se odvojila od postolja, Baho izgubio ravnotežu i počeo padati, a za njim i Lenjin.

U tren niko više nije bio pijan. Ode Lenjin u komade, ode sve u vraga, gdje li će tek oni završiti?!!

Srećom, Baho je bio dovoljno priseban da ne pusti bistu iz ruku. Pretrpjela je tek maleno oštećenje na rubu. Ostali su prišli opruženom ljubavnom paru na podu, Bahu ostavili da i dalje leži, niko ga ni ne upita kako je, a Lenjina brže bolje vratili na postolje i malo pljuvačkom razmrljali otkrhnuti komadić gipsa.

Odlično! Lenjin je živ, sad mogu odahnuti.

Inače, ruski domaćini su uz ovu turneju objavili jedan kompilacijski album Indexa, koji će se prodati u tiražu većem od milion kopija.

Ništa spektakularno za tu ogromnu zemlju.

Nažalost, bez ikakvog financijskog efekta za grupu. Ništa neobično za tu posebnu zemlju.

Proslavu desete godišnjice grupe Indexi su priredili sredinom oktobra u Sarajevu, na veličanstvenom koncertu u rasprodanoj Skenderiji. Bio je to prvi koncert u velikoj dvorani i najveći u Bosni i Hercegovini do tog trenutka. Kapacitet dvorane (oko 8000 mjesta) nije bio dovoljan za sve zainteresirane, pa je sutradan izveden još jedan koncert, kojemu je prisustvovalo oko 6000 gledatelja.

Indexi plus njihovi dragi gosti – grupa Time s Dadom Topićem.

Jedan od tehničara koji je radio za Indexe, Faruk Huseinčehajić–Žilo, priredio im je posebno iznenađenje: na početku prvog koncerta okrunio je sve članove slavljeničke grupe. Krune su bile improvizirane, izrađene od kartona i obojene zlatnom bojom, no bit je u sljedećem – za većinu poklonika Indexa oni i jesu bili neprikosnoveni kraljevi domaće rock muzike.

Bilježim još jednu zgodnu epizodu vezanu uz proslavu desetoga rođendana Indexa.

Vlado Pravdić, koji je uživao da se u slobodnim trenucima bavi stolarijom, neposredno pred put u Sovjetski Savez sam je izradio novi 'Leslie-kabinet', u koji je bilo smješteno pojačalo za orgulje, za onaj Hammond kupljen od Ranka Rihtmana. Ne bilo kakvo pojačalo. Izradio ga je njegov prijatelj Zlatko Hold, basist i nesuđeni član Bijelog dugmeta (bio je u počecima ove grupe, pa odustao, jer nije ljubio previše naporne probe). Zlatko je cijenio samo veliku snagu i pojačalo je imalo cijelih 400 vati, gotovo desetak puta više od tada uobičajenih. Želja je bila – postići zvuk kakav još niko nije čuo.

Nažalost, patent nije mogao biti isproban na sovjetskoj turneji. Cijela 'skalamerija' je bila prevelika i nije se mogla ukrcati ni u jedan autobus koji je Indexe prevozio na turneji, pa je 'Leslie' dva mjeseca skupljao prašinu u moskovskom skladištu Gos-koncerta, domaćeg organizatora turneje, dok je nesretni Vlado sve koncerte morao svirati na običnom klaviru, provizorno ozvučenom mikrofonima.

Novo mega-pojačalo za orgulje neiskušano je vraćeno za Sarajevo, a kad su počele pripreme za grandioznu proslavu rođendana grupe, eto prilike da se atraktivna oprema napokon iskaže. Na probi je sve izvanredno štimalo. Vlado Pravdić, uzbuđen i ponosan, jedva je čekao početak koncerta i vatreno krštenje.

Prema očekivanju, zvuk je bio sjajan, ali nije dugo trajalo.

Tek pet-šest pjesama i sve je stalo. Možda će se neki od sad već vremešnih posjetitelja tog koncerta sjetiti poduže pauze, e da bi se Vladine klavijature prikopčale na nekakvo jadno gitarsko pojačalo.

Depresivan do krajnjih granica, Pravdić je ranim jutrom krenuo do legendarnog čika Penca, najboljeg sarajevskog majstora za zvučnike. Ovaj je odmah rekao da je zadatak nemoguć, da on ne može do te večeri, do drugog koncerta, popraviti zvučnike, da njima treba vrijeme za sušenje. Uzalud, nesretni klavijaturist je bio uporan i – dobio, ipak, svoju opremu na vrijeme.

Da bi ona opet potrajala tek nekoliko pjesama!

- Opametilo me je to. Kasnije sam u Bijelom dugmetu imao pojačala manje snage i pazio da ona ne mogu spaliti zvučnike i onda još uvijek nešto u rezervi. Ni danas nisam zaboravio blamažu na tom velikom koncertu Indexa - reći će Vlado Pravdić.

U oktobru, opet u studiju Radio Sarajeva, Indexi snimaju pjesmu "Povratak Jacka Trbojseka i ostalog zla", s još jednim tekstom Želimira Altarca Čička.

Iako ima i malo bluzerskog štiha, ovo je vjerovatno 'najtvrđa' melodija Indexa, sa žestokim gitariskim rifovima i klasičnim hard rock soliranjem, pjesma koja se možda najviše približila aktualnom svjetskom hard rock trendu i kakve više nije bilo u njihovom opusu. Upečatljiv je Čičkov 'darkerski' psihodelični tekst, pa je pjesma bila preteška za većinu muzičkih urednika i ostala je u sjeni ostalih iz tog perioda.

A onda, na samom isteku godine, 23. decembra, Jugoton napokon objavljuje "Plimu".

Klasificirano kod diskografa pretenciozno kao "album", ovo je izdanje zapravo maxi-singl na 33 1/3 obrtaja (brzina LP albuma) i prvi takav proizvod u domaćoj diskografiji. Sadrži tri pjesme: nakon "Plime" je išao spomenuti 'Jack Trbosjek', a na B-strani jedna veličanstvena, sedmominutna tema, "Ugasila je plamen", koju kao kompletan autor potpisuje Fadil Redžić.

U poetici Indexa, za koje su pisali pjesnici od Želimira Altarca i Maje Perfiljeve, do Duška Trifunovića i Miše Marića, Fadil Redžić je napisao tekst s nekim od najsnažnijih rock stihova.

Pogledom ugasila je plamen dviju svijeća

Desilo se obratno, nestala je tama

Riječi neke govorila je tiho, nije mogao razumjeti je nitko

A stvari oko nas počele su igrati i pjevati...

- Ja sam obično pisao tekstove na već gotovu muziku, - objašnjava Fadil Redžić. - no prvi put se dogodilo obratno, imao sam stihove koji su jedne večeri samo potekli, bez ikakvog povoda. Kad sam pjesmu završio, počeli smo je odmah izvoditi na redovnim svirkama u Domu mladih.

- No, ostali tvoji stihovi nisu tako neobični, skoro psihodelični. Cijela pjesma je psihodelična.

- Ma, znaš, možda sam imao inspiraciju u toj nekoj psihodeličnoj atmosferi koja je vladala tada među rokerima i među publikom u tom Domu mladih. Tek kasnije, kad smo vidjeli da su se ljudi počeli dosta paliti na tu pjesmu, odlučili smo da je vrijedi snimiti. Ali, iskren da budem, mene je začudilo kad je odmah objavljena na ploči, jer su još uvijek dominirali komercijalni trendovi na tržištu. Ne znam, možda je 'Plima' povukla i ovu temu.

Davorin je u veoma složenoj kompoziciji "Ugasila je plamen" imao zadatak jednako složene vokalne izvedbe. Na početku i na njenom kraju u direktnom duelu sa solo gitarom, pjevajući na neutralnom slogu (manir koji je u svjetskom rocku bio tada vrlo omiljen), pokazao je svu raskoš svog čistog i upečatljivog glasa.

Slušajući pjevanje bez ikakvog naprezanja, vrlo lako je moguće pomisliti: "Ništa lakše". Da neko ispiše podulji traktat o karakteristikama i vrijednostima tog pjevanja, tog neponovljivog glasa, koji je imao fenomenalni raspon od dvije oktave, opet bi završio samo na jednoj konstataciji – neke od Davorovih izvedbi, dakle i ovu svakako, niko među našim pjevačima ne može ponoviti.

Nešto zbog dužine, a nešto zbog nekomercijalnosti, kakvu uvijek imaju pjesme bez klasičnog refrena, ova je, nažalost, također ostala među manje zapaženima, iako predstavlja jednu od najavangardnijih u opusu Indexa.

A što se njenog objavljivanja tiče, Fadil je potpuno u pravu.

Nakon što je Bodo dugo vremena pokušavao uvjeriti urednike Jugotona da objave "Plimu", jednog dana se pojavio u Zagrebu sa Čičkom i njegovom novom pjesmom "Jack Trbosjek", pa se u novim pregovorima napokon uobličila ideja - "Plima" ne može na singlicu zbog dužine, ali bi se onda mogao uraditi prvi EP u Jugoslaviji, s te dvije pjesme. Falio je još materijal za drugu stranu. Odlično, Indexi su predložili "Ugasila je plamen", koja je u Sarajevu bila kultna koncertna pjesma i dovoljno duga za maxi-single.

Za tadašnji ukus najvećeg dijela prosječnih muzičkih konzumenata, sve tri pjesme na ovoj ploči morale su zvučati previše avangardno (premda mi sve češće pada na pamet kako je taj dominantni ukus publike tek danas potpuno poražavajući – ako se o ukusima smije raspravljati!).

No, za divno čudo (desilo se obratno / nestala je tama), ploča je imala respektabilan broj prodanog tiraža. Virtuozne gitarske solo dionice Bode Kovačevića na "Plimi", po nepodijeljenim ocjenama neprevaziđene u domaćem rocku, prepoznalo je izgleda i "prosječno uho".

Znalci su bili još uvjerljiviji - singlica je uvrštena među najnaprednija diskografska izdanja tog vremena na ovim prostorima.

Poseban status zaslužuje ona jednim dijelom, svakako, i zbog omota Dragana S. Stefanovića. On se otvara na preklapanje (zbog toga naziv "album"?) i na naslovnici ima jedan totalno psihodelični akvarel u crno-bijeloj tehnici.

Nije to bio prvi i jedini avangardni omot za ploče Indexa.

Najprije, isti je autor kreirao i covere ostale dvije singl ploče iz ove godine: "Sanjam" je, također, bila psihodelična, sa autorovom umjetničkom slikom koja je bila vizija sna, dok "Krivac si ti" na obje strane omota ima izvrstan set umjetničkih fotografija s koncertnih nastupa Indexa.

No, prilično ranije, još 1969. godine, izvjesni Popović i Lozić prilično hrabro su za to vrijeme opremili singl "Ne želim tvoju ljubav" modernističkom fotografijom ženskog akta, skrivenog u šiblju.

Među kreativnija dizajnerska rješenja u domaćoj diskografiji spadaju i neka kasnija singl-izdanja, a posebno albumi "Modra rijeka", "Kameni cvjetovi" i "Posljednji koncert u Sarajevu".

Dakle, Indexi su bili fenomen u paketu. Sve je, od njihovih ideja, melodija, tekstova, produkcije, aranžmana, instrumentalne izvedbe, pa evo i do omota ploča, na jednom tragu – pionirski napredno i angažirano.

Diskografskoj atraktivnosti ove 1972. godine doprinosi još jedno nevjerovatno izdanje. Produkcija kaset in plošč RTV Ljubljana objavila je na kasetama seriju kolekcionarskih albuma, koju su činili "Indexi", "Faraoni", "Bele vrane" i "Mladi levi".

Kolekcija pjesama na albumu sarajevskih rokera, pod nepretencioznim  i jednostavnim nazivom "Indeksi", bila je izvanredno složena od njihovih najavangardnijih i najrokerskijih tema iz četverogodišnjeg razdoblja.

"Negdje na kraju u zatišju" (1969.) , "Dan kao ovaj" (1970.), "Hej ti" (1972.), i "Ja odlazim sutra" pjesme su koje se prvi put pojavljuju kao diskografsko izdanje, a "Najljepše stvari" (1969.), "Galijom sna" (1969.) i "Da li postoji ljubav" (1971.), ne samo da su ovdje imale premijeru, nego se više nikada nisu pojavile na samostalnim singl pločama ili na drugim kompilacijama Indexa!

Za pjesmu Slobodana Kovačevića "Ja odlazim sutra" nisam uspio pronaći termin nastanka. Sudeći po njenoj izrazitoj i čvrstoj rock strukturi, uz primjetniji utjecaj jazz rocka nego na drugim temama, pogotovo u Bodinom soliranju na gitari, te sa 'floydovski' psihodeličnom gotovo dvominutnom međufrazom, ona sigurno ne može biti iz rane faze i procjenjujem da je urađena neke od prvih godina u 70-ima. Saznao sam za tek jedan pisani trag, u fonoteci Radio Novog Sada, u kojoj je za tu pjesmu kao godina nastanka naznačena 1970., pa neka onda tako i bude.

Ljubljanski album, iako samo kompilacija (ili možda baš zbog toga?), najbolja je i najujednačenija prezentacija rock izraza Indexa koja se ikada pojavila. Pošto će u kasnijoj fazi Indexi biti uglavnom šlagerski sastav, tek s ponekim podsjećanjem na svoj prvotni rock izraz, album je muzički dokument koji zaslužuje čistu desetku.

Ponavljam: nevjerovatno izdanje, gotovo nepoznato među diskofilima, jer je proizvedeno u izrazito malom tiražu, prodavano je isključivo kao audio kaseta i uglavnom na teritoriju Slovenije, te ga je danas gotovo nemoguće pronaći.

Sada možemo, naravno, samo nagađati, no teško se oteti dojmu – da su tada diskografi željeli potaknuti Indexe (a dijelom i da su oni sami imali više volje) da rade na autorskom, konceptualnom albumu, godine koje dolaze u njihovoj karijeri vjerovatno bi bile drukčije.

Ovako, u rasponu od istraživačkih i nevjerovatno modernih kompozicija do festivalskih pjesmica za jednokratnu upotrebu, ali najkomercijalnijih i najprodavanijih, Indexi su negdje usput naišli i na vlastiti rascjep, pa su vremenom izgubili dio ambicija i postali poznati po inertnosti.

Suma sumarum za ovu godinu glasi: ako uzmemo u obzir činjenicu da su Indexi objavili tri izvanredna singla sa sedam antologijskih pjesama (dovoljno za jedan antologijski album?), onda 1972. možemo smatrati, ipak, njihovom najatraktivnijom godinom u diskografskom smislu. I autorskom, naravno.

Dobili su brojne potvrde da jest tako. Ponekad su se one službene ocjene, koje su izricali razni žiriji ili muzički kritičari, razlikovale od suda publike. Ali, njena je potvrda, ipak, bila najvažnija. U jednom od brojnih izbora pjesme godine, onom koji je realiziran u kultnoj emisiji "Veče uz radio" Radio Beograda, bez konkurencije je pobijedila "Sanjam". Ista pjesma koju žiri Zagrebačkog festivala nije uvrstio u finale!

Godinu Indexi zaključuju programom novogodišnjeg slavlja u Skenderiji, gdje su sa njima na sceni, kao gosti, Ismeta Dervoz i Hrvoje Hegedušić.

Kako su nove godine prilika za bilance, onda ću i ja ovaj dio pripovijesti zaključiti inventurom. U ovom najplodnijem razdoblju, Indexi su uradili: devet pjesama u 1965. godini, deset u narednoj, samo tri u 1966., pa sedam pjesama u 1968. godini, jedanaest u 1969. godini, opet skromne četiri u sljedećoj, sedam u 1971. i isto toliko u 1972.

Ukupno 58 novih kompozicija.

Obzirom da su dvije trajale više od 10 minuta, a dvije po sedam, za kapacitet LP ploče to je moglo biti sigurno za pet albuma.

A nije objavljen niti jedan!

Upiši komentar	Posalji prijatelju
Ime: *   email:    Poruka *   Zastita od SPAM upisa: Prepisite tekst iz slike gore: email adresa je zaštićena od spam botova.   Vase ime: *   email prijatelja:    Poruka *   http://glas.ba/?p=1&kadid=10025&otv=16&dio= Zastita od SPAM upisa: Prepisite tekst iz slike gore: email adresa je zaštićena od spam botova.
Komentari